KLUB CRVENIH CIPELA
Autor: Rujana Lukač, 18.01.2017.

Kako me osvojila zemlja 7.500 km daleko do kuće


Plaža i palme, lokalci i njihove priče, začini i ljekovito bilje, mali majmuni i šareni vodeni gušter, hramovi i ruševine gradova starih preko tisuću godina


Novu godinu planirala sam provesti na Gili Tarawanganu, otoku par sati udaljenom brodom od Balija. Taj otok slovi za jedno od top skrivenih mjesta na svijetu, tamo sam dugo željela otići, a i planirala, mjesecima unaprijed. Ali kraj 2016. neugodno me iznenadio, par dana prije puta otkazujem sve, nažalost. Iz protesta sam svu pripremljenu robu ostavila u sobi kao da idem na put, bilo mi je teško vratiti sve nazad na svoje mjesto, jer sam toliko željela taj put, a više od ičega željela sam zimu zamijeniti ljetom. Za putovanja živim i svaki put kada sam morala napraviti „cancelled” na Baliju, od privatnog vozača, za otkazivanje transfera, izlete, škole kuhanja pa i homeexchange koji sam dogovorila, bilo mi je grozno i teško.

Faza prihvaćanja da ipak ne idem trajala je 48 sati. Moja želja da otputujem negdje gdje je toplo, gdje ću slojeve odjeće skinuti i osjećati se slobodno, bila je toliko snažna da sam morala učiniti maksimalni napor kako bih ipak negdje otputovala. Tri dana prije kraja 2016. godine i početka nove, 2017., imam povratnu kartu za Šri Lanku. Sjedim u sobi i ne vjerujem da idem. Plačem od sreće, vrištim po sobi i padam u zagrljaj svom dragom. Osjećam se savršeno i ispunjeno.



Ova me zemlja, ovaj otok, osvojio. Vrijeme je bilo savršeno, ljudi ljubazni, osjećaš se dobro, sigurno, uživaš u hrani i piću i čak se u razgovoru dotakneš teme da bi se tu dalo živjeti, a to se ne događa baš često. Tu i tamo plan bi nam poremetila pomisao na prtljagu bez koje sam bila 8 punih dana. Na kraju se pomiriš i s mišlju da možda i neće stići, sasvim ti je ok samo s badićem i jednom haljinom, i novom plavom haljinom koju si kupila za „siću”, jer ovdje je odjeća zaista jeftina. Tu i tam vidiš neke njihove loše navike, svjestan si higijene koja je vrlo loša, pereš čak i zube flaširanom vodom, komarci te ispikaju, ne smeta te kuhar koji peče slane palačinke gol do pasa, u wc-u je sve uvijek mokro od poda do stropa, jer koriste „ručni tuš “, a ne wc papir, ali to prihvatiš kao prolazno, jer sve drugo što doživiš prebriše sve to nelagodno i neugodno. Vani je +30, i bacač se u valove i jedina ti je preokupacija pivo Lion ili Pina Colada...



Kako je sve bilo poprilično brzo, nisam baš imala vremena do detalja dogovoriti smještaj. Za većinu toga išli smo na blef. Šest dana proveli smo u mjestu Hikkaduwa, uz plažu, na jugu zemlje, uz surfere i sve ono što možete zamisliti da ide u paketu s morem i suncem. Od glavnog grada Colomba do juga uzeli smo taxi, 60$ i 3 sata vožnje, vrlo komotno. Smještaji su vrlo povoljni i ima ih poprilično, kao i cijene svega općenito. Sat najma opreme za surfanje je svega 20 kuna, baš koliko će vas koštati i ručak u nekom od restorana. Usluga je spora, priznajem, ali dok gledate u more ili chillate u dobrom društvu, brzo se naviknete na čekanje pića ili jela.
Nakon plaže, krenuli smo dalje u posjet gradovima Galle i Kandy te na usputna razgledavanja po preporuci prijatelja - od „boat safarija” do starih gradova do poznate atrakcije 300 metara visoke stijene „Sigiriya” na koju se penjete do vrha, ako možete.



Prije samoga puta prioritet mi je bio da dogovorim homeexchange i to na nekom ludom mjestu, recimo u đungli. Čim sam kupila kartu, Sally koja ima kuću nadomak đungle poslala sam upit da se zamijenimo ili da nas ugosti kod sebe na par dana u zamjenu za „bonus balon” koji kao dugogodišnji član HomeExchange.com mogu dati nekome bez da ta osoba dođe u moju kuću. Tako je i bilo. Bili smo njeni gosti 3 dana, u njenom Jungle Tide bungalowu. Tri, mirna, opuštajuća, neobična dana provedena pričajući dugo u noć, slušajući priče iz njenog života i onih o Šri Lanki, koje možete čuti samo od ljudi koji tu žive, a što je uvijek moguće kada dogovoriš HomeExchange.com. Kod ove Britanke u ranim 60-tim fascinirala me priča o tome kako je kao mala jahala slona, kako je kao kućnog ljubimca imala malog mungosa koji je krao jaja iz frižidera i koje je s njom spavao u krevetu te ju obranio od barem 30-tak zmijurina koje su se uvukle u kuću. Da, ima ih ovdje, i to puno! Fascinirala me i njena majka koja ju je dobila nakon pet sinova, i koja ju je s 13 godina vodila u Englesku autom od Šri Lanke. Bilo je to prije kojih 50 godina, pa se pitanje „kojim autom?“ nametnulo u trenu. Luda je bila, složila se i Sally, ekstremna za svoje vrijeme, pa i sada. Dok sam slušala sve te priče i ispijala entu šalicu čaja, uživala u savršenom akcentu British Lady koja pomalo čak i liči na Kraljicu, pomislila sam da mi je život dosadan. U razgovor se ubacuje Sallyn muž Jerry, koji nastavlja s pričama o tome što se Šri Lančanima ne sviđa kod bijelaca. „Oni nikako ne mogu shvatiti kako mi možemo korisiti wc papir, kada postoji tuš, i jako im se gadi kada rupčić kojim brišemo nos stavljamo nazad u džep. Nikome to ovdje nije jasno“, kaže Jerry. A nama se gadi kako oni jedu rukama, i to desnom, jer znamo što rade s lijevom. I da, dodaje Sally, odvratno im je što kada se kupamo ležimo u toj vodi i uživamo, čude se kako u zmazanoj vodi možemo tako dugo ležati. Nema ofgovora na pitanje „tko radi ispravno, a tko krivo?“, različiti smo, zaključujemo svi ispijajući čaj, desnom rukom. Naša je večera spremna, „chicken curry” je na stolu, Sally nas zove i osjećam se kao kod kuće. Curry & spicy food, uvijek sam za jer zapravo volim ljutu hranu, onako umjereno ljutu. Prepičavam simaptičnim Britancima što smo jeli u vlaku putem do njih. Narezanu jabuku, posipanu chillijem, paprom i cimetom. Prefino je bilo, a čini se kao nespojiva kombinacija. Znaju jesti i narezan mango s chillijem, dodaje Sally. Ostavljamo neisprobane delicije za drugi put.



U sjećanju na ovaj divan home exchange ostat će mi jutarnje skakutanje majmuna po našem krovu, istih majmuna koje Sally ne voli jer joj jedu mango i avokado. Neću zaboraviti ni ispijanje čaja s obližnjih plantaža uz zvukove iz đungle. Zovem svog dragog da izađe iz kuće i sluša sa mnom slonove koji prolaze u blizini. On meni pokazuje nevjerojatno zelenu papigu, njih dvije zelene koje poziraju pred nama u svoj tropskoj ljepoti s crvenim čupercima kao krune na glavi. „Ovdje je predivno, ne želim doma i hoću i ja ovakvog psa kod kuće”, pokazujem na Sallynog mješanca koji me osvojio svojom umiljatošću i koji nas je pratio u dugim šetnjama. Ove slike ostati će mi u glavi još dugo, dugo. „Thank you Sally for such an unforgettable stay!”, upisujem se u knjigu dojmova, sada slijedi zagrljaj s ovom prekrasnom Lady. Čini mi se kao da sam bila kod svoje tete i žao mi je da se rastajemo.





Dok se tuk-tukom, autentičnim vozilom na 3 kotača, približavamo mjestu gdje ćemo krenuti na tzv. „boat safari,” primjećujem puno grobova i spomenika, uz plažu i cestu. Vozač nam odgovara kako je upravo oko grada Hikkaduwe stradalo najviše ljudi i to od drugog vala Tsunamija, ne onog prvog, manjeg. Najviše ih je poginulo u vlaku, kaže nam Umatake, naš vozač. Tada je i on sam preživio užas, trčeći put šume, dok ga ja val pratio u stopu. Kada su ljudi vidjeli da val dolazi, zaključali su se u vlak, pozatvarali prozore i mislili kako do njihove visine voda neće doći, no ono što su doživjeli bila je, nažalost, tragedija, jer je val nosio apsolutno sve pred sobom, tako i njih. Tih sat vremena vožnje nije mi bilo do ničega osim do žaljenja za životima svih ljudi. Žalosno, slike su grozne, sjećamo ih se svi iz medija. Ubacujem u „donation “ box i ja svoj dio i krećemo dalje.

„Gle slona na cesti!”, vičem i pokazujem prstom. Brzo bolje vadimo fotiće da ga slikamo, tek je nekoliko metara od nas, no slon je iznenada krenuo prema nama i naš je vozač stisnuo gas jer situacije je postala opasna. „Slonovi mrze ljude, uništavaju đunglu i oni to osjete. Ovaj bi slon da smo ostali na cesti sigurno bacio i nas i tuk-tuk, baš kao što je to napravio prije dva tjedna Australcu koji je htio napraviti selfie sa slonom na cesti. Krivi potez i zadnji selfie u njegovom životu”. Slušamo oprezno vozača i nije nam svejedno. Bježmo!

Penjanje na stijenu 300 metara visoku za mene je bio izazov. Ovo je stvarno jako visoko, a stepenice su jako, jako uske i mislim da to neću preživjeti, iako nemam fobiju od visine. Cijedi se znoj i drugim uplašenim turistima, gledam Japanca, s dvije ruke se drži za ogradu, a meni je u glavi samo pomisao da ne gledam dolje, niti slučajno, jer je stvarno jezivo… Jedva sam se popela, strah je nestao, bar trenutno, a pogled na brda Šri Lanke osvaja, zavidno i ponosno, baš kao što je pogled zaveo kralja tisuću godina prije da baš na vrhu ove stijene sagradi svoje carstvo. Veličanstveno je, priznajem, nije niti čudo da je nominirana za 8. svjetsko čudo! Idemo dole, postaje vruće, a još ima puno toga za vidjeti. Ono što je na karti svega 50 do 100 kilometara udaljeno nikada nije kratka vožnja od sat, sat i pol, jer može to postati jako dugačak put, budući je promet ovdje gust, nepredvidiv i poprilično naporan.



Putem dalje stajemo u jedan poseban vrt Ayurvedskih biljaka. Svaka biljka liječi nešto, a vodič nam tumači svojih šest godina provedenih u đungli, gol bez ičega. Jel' to on rekao šest godina?, Pitam ga ponovno je li to istina ili nije. Živio je punih šest godina bez ičega, upoznavajući prirodu, kako bi svoje znanje prenio dalje i lječio ljude. Od njih 9-ero, troje se vratilo kući. To je, ipak, đungla, kaže on, ne prežive svi. Za svoju nateklu venu dobijam ulje crnog papra i savjet da ju masiram svaki dan i to 8 tjedana, pa neću više imati problema. Nadam se da ću ustrajati. Ayurveda me zainteresirala, sve ono što govore izgleda istinito i primjenjivo, kao i Ayurvedska masaža. Potpuni užitak.



Ovaj je otok 7.500 km daleko od Zagreba i pomalo zapostavljen s obzirom na svoj potencijal. Promovira se kao #wonderofasia i stvarno to za ovih 12 provedenih dana mogu osobno potvrditi. Iznad mojih očekivanja, avanturistički od početka do kraja. Ne znam je li me više osvojila plaža ili palme, lokalci i njihove priče, začini i ljekovito bilje, životinje, mali majmuni ili šareni vodeni gušter, hramovi ili ruševine gradova starih preko tisuću godina ... jednostavno ostaneš zatečen koliko zemlja ima za ponuditi i koliko toga možeš doživjeti. Ovo su samo neke crtice ove divne zemlje o kojoj se danima može pričati, a i pisati. Zato vam od srca preporučujem da i vi dodate Šri Lanku na svoju listu destinacija i uvjerite se sami koliko je zaista #wonderofasia.




Rujana Lukač

Kada se rodila, mnogi joj nisu mogli zapamtiti ime. Rijetko, posebno, neobično, nama je zaista lijepo.

Začeta u Italiji, jednog rujanskog dana prije 35 godina, "neplanirano, ali uz dobro vino, baš kao što to rujno vino jest“, kako sama kaže, ova je rođena Zagrepčanka kombinacija majke Dalmatinke i oca Hercegovca. Na to svoje južno porijeklo vrlo je ponosna, a genetika je, kaže, sjajna i tu nema zamjerki. Ova majka dvoje djece proputovala je zavidan broj zemalja, a putovanje je njen život, inspiracija i motiv za pokret. Svoju je poslovnu karijeru iz svijeta medija prebacila u turizam, gdje zadnje tri godine vodi predstavništvo za Hrvatsku i regiju, američkog portala za zamjenu nekretnina homeexchange.com.

Svojom najvećom avanturom smatra mjesec dana provedenih u Africi, a najdraža destinacija joj je Tajland na koji će se sigurno još vraćati.

Ljubav joj je najbitnija stvar na svijetu, kako poslovno, tako i privatno. S velikom strašću svakoj osobi želi pokazati kako i ona može zamijeniti svoj dom i boraviti besplatno u svijetu. Sretna je što, malo po malo, korak po korak, i građani Hrvatske prihvaćaju ovakav način odmora i uživaju u njegovom čarima.

Što se ljubavi tiče, smisao života vidi u davanju i primanju. Dragi su joj ljudi koji ne škrtare u emocijama, no prihvaća i one druge.

Iz prošlog braka od nepunih 7 godina naučila je mnogo - oprostila, prihvatila i krenula dalje u nove životne izazove. Sada uživa u novom zajedničkom životu i putovanjima sa svojim partnerom Tomislavom, kćeri Elizom i sinom Lenardom.