KLUB CRVENIH CIPELA
Autor: Ivana Filipović, 16.07.2016.

Simbolika ljudske lubanje


Nekada rezerviran za opake bikere i mračne darkere, danas osvaja i trendseterice


Već duže vrijeme, simbol ljudske lubanje uspinje se s margina u modni vrh, kao motiv na odjeći, obući, modnim dodacima. Sada lubanje nisu više rezervirane za opake bikere i mračne darkere, već se pojavljuju na trendsetericama i djeci. Jedan dio mene sretan je zbog toga, jer je sada izbor stvari sa motivom lubanje lako dostupan i raznolik, no drugi dio mene protiv toga se bori. Kad nešto postane toliko moderno da nose svi, lako izgubi svoju dušu. Bez obzira bila ona trenutno moderna ili ne, ljudska lubanja kao motiv meni je draga i volim je nositi, tako da sam nabavila u zadnje vrijeme dosta stvari na kojima se nalazi i time popunila svoju zbirku. Prva lubanja koju sam nosila nalazila se na privjesku lančića. Često sam znala dobiti kritike tipa „zašto nosim nešto tako „ružno“ oko vrata“, no ja sam ju smatrala svojom zaštitom.

Znate li zašto motoristi nose lubanje? Nose ih kao zaštitu od smrti.



Sve ranije napisano potaknulo me da potražim na internetu neke osnovne informacije o simbolici ljudske lubanje kroz povijest, a u nastavku vam prenosim pronađeno. Nadam se da će vam biti zanimljivo.

Simbolika lubanje je pridavanje simboličkog značenja ljudskoj lubanji. Najčešća simbolička primjena lubanje je u svrhu prikazivanja smrti i smrtnosti. U moderno doba to se promijenilo. Lubanje se sve više dizajniraju u svrhu mode, a ne u skladu s povijesnom simbolikom.

Ljudski mozak ima posebni dio zadužen za prepoznavanje lica, i toliko ih je sklon prepoznavati da može vidjeti lice i u par točaka i linija ili interpunkcijskim znakovima – mozak ne može razdvojiti sliku ljudske lubanje od poznatog ljudskog lica. Ljudi često prepoznaju zakopane dijelove tek djelomično otkrivene lubanje čak i kad ostale kosti mogu izgledati kao obično kamenje.
Zbog toga, ona simbolizira i smrt i sad već prošli život.





Lubanju ljudi često smatraju vizualno privlačnom – no lubanja je istovremeno i očito mrtva. Kao takve, ljudske lubanje su često vizualno privlačnije od ostalih kostiju ljudskog kostura i mogu pružati fascinaciju, dok su ostale kosti odbojne. Naše društvo trenutno lubanje povezuje uglavnom sa smrću i zlom. No, smatra se da je nekim davnim civilizacijama lubanja predstavljala nešto posve drugo. Tako su, primjerice, kristalne lubanje predstavljale „život“- odavanje počasti ljudskosti i utjelovljenje svijesti.

Primjeri

Lubanja koja je često gravirana ili rezbarena na ranim nadgrobnim spomenicima iz Nove Engleske bi mogla biti tek simbol smrtnosti, no također je često prati anđeoski par krila koja nose smrtnost još dalje od njene vlastite smrti.
Jedan od najpoznatijih primjera simbolizma lubanje je prisutan u Shakespeareovom Hamletu, gdje glavni lik prepoznaje lubanju starog prijatelja: „Ah, ubogi Joriče! - Poznavao sam ga, Horacije - bio je to beskrajno šaljiv čovjek...“ Hamleta to inspirira kako bi izustio gorki solilokvij očaja i grubog ironičnog humora.
Usporedite Hamletove riječi „Ovdje su visjele usnice, koje sam poljubio, ne znam koliko puta“ sa talmudskim izvorima „... rabin Ishmael [visoki svećenik]... stavi [odrubljenu glavu mučenika] u svoje krilo... i zavapi: o, sveta usta!... Tko vas zakopa u pepeo...!“ Lubanja je bila simbol melankolije Shakespeareovim suvremenicima.

U elizabetanskoj Engleskoj, lubanja smrti, obično prikazivana bez donje čeljusti, je predstavljala svodnike, nemoralne osobe, seksualne avanturiste i prostitutke. Termin „lubanja smrti“ bio je idiom za takve žene, a većina ih je nosila prsten s lubanjom kako bi ih se moglo prepoznati, bilo na radnom mjestu ili općenito. Izvorni prsteni bili su široki i izrađeni od srebra, s lubanjom kao dekoracijom, koja nije bila puno šira od samog prstena. To je omogućavalo da se prsten okrene oko prsta kako bi se lubanja prikrila u pristojnom društvu, odnosno ponovno vratila na vidjelo u blizini mogućih klijenata.

Venecijanski slikari iz 16. stoljeća su svojim klijentima prikazivali moralne alegorije, a „memento mori“ (lat. „sjeti se da si smrtnik“) je bila česta tema. Prikaz natpisa na staroj grobnici „et in Arcadia ego“ (lat. „i ja sam bio u Arkadiji“), kao da ga izgovara pokojnik, je postao slavan zahvaljujući dvjema slikama Nicolasa Poussina, a sam natpis se prvi puta pojavio na Guercinovoj verziji, 1618.-1622. (nalazi se u Galeriji Barberini u Rimu). Na njegovoj slici, dva zaprepaštena pastira nailaze na grob na kojemu natpis ET IN ARCADIA EGO biva pojačan pojavom crvljive lubanje u prvom planu.

Pored Magdaleninog zrcala, u konvencijama baroknog slikarstva lubanja ima prilično različita značenja i podsjeća gledatelja da je Magdalena postala simbolom pokajanja. U široko poznatoj litografiji C. Allana Gilberta na kojoj lijepa djevojka koja sjedi pred svojim toaletnim zrcalom, promatrač svjedoči transformaciji u alternativan prikaz – jezovit odjek motiva pokajanja svjetovne Magdalene se nazire iza ove ikone s početka 20. stoljeća.

Lubanja postaje ikonom za sebe nakon što je njezin slikovni prikaz postao zamjenom za stvarni predmet. Simon Schama je zapisao ambivalentnost Nizozemaca prema njihovom vlastitom svjetovnom uspjehu za vrijeme zlatnog doba Nizozemske u prvoj polovici 17. stoljeća u knjizi „The Embarrassment of Riches“. Moguću neozbiljnu i samo dekorativnu prirodu žanra mrtve prirode je izbjegao Pieter Claesz na svojoj slici „Vanitas“ – lubanja, otvoren džepni sat, prevrnuta vinska čaša, ugašena svijeća, knjiga: „Gledaj, vino života je isteklo, duh je ugašen, o, Čovječe, uz sve tvoje znanje, vrijeme teče dalje: Taština!“ Vizualni prikazi žurbe i nasilja života su u kontrastu s vječnosti u ovoj mračnoj, nepokretnoj i potpuno tihoj slici.

Na prikazima lubanje na nacističkim SS-ovim simbolima, mrtvačka glava (njem. Totenkopf) se bavi strahom od smrti, no u obliku tetovaže na nadlaktici, njezina moć tjeranja zla pomaže motociklistu odmetniku da prevari smrt.
Lubanja i prekrižene kosti znače „Otrov“ kad se nalaze na staklenoj bočici s bijelim prahom ili na bilo kakvoj ambalaži. No, nema isto značenje kad se vijori visoko iznad palube kao piratska zastava (poznata pod imenom Jolly Roger) – u ovom slučaju piratska mrtvačka glava označava piratsku nemilosrdnost i očaj. Njihova upotreba prikaza smrti može se usporediti s njihovim zanimanjem koje je u suprotnosti s prirodnim poretkom stvari. Marcus Rediker tvrdi da su „pirati dokazivali svoje jedinstvo i putem simbola“, govoreći o crnoj piratskoj zastavi koja ima simbol kostura ili lubanje pored srca koje krvari i pješčanog sata, opisujući je kao „trojstvo međusobno povezanih simbola – smrti, nasilja, ograničenog vremena – koje istodobno prikazuje značajne dijelove pomorskog iskustva i elokventno govori o svijesti samih pirata da su i oni svojevrsna lovina. Pirati su prihvatili simbol smrtnosti od brodskih kapetana koji su koristili lubanju kao simbol u svojim dnevnicima da označe nečiju smrt.“
Kad je lombardijski kralj Alboin nosio lubanju kao trofej na svojem pojasu, ona je predstavljala mračan trijumf nad njegovim starim neprijateljem, a on je i pio iz nje. Na isti način je lubanja upozorenje kad ukrašava zidine grada ili trune na kolcu pored „izdajničkih vrata“. Ćele-kula, u koju su ugrađene lubanje srpskih pobunjenika, je izgrađena 1809. na putu u blizini Niša u Srbiji kao snažno političko upozorenje od Turskog Carstva. U ovom slučaju, lubanje su izjava: trenutni vlasnik je imao moć da ubije prethodnog. Ispijanje krvi zaklanih (žrtvovanih) neprijatelja spominju Ammianus i Livy, a Solinus opisuje irski običaj umivanja lica krvlju zaklanih i njezino ispijanje. Hram božice kali je ukrašen lubanjama, a ona nudi život kroz vrtlog krvi. Talijanski slikari iz kasnog srednjeg vijeka i rane renesanse stavljaju lubanju u podnožje križa na Golgoti (hebrejski naziv za „mjesto lubanje“). No, njima ta lubanja pripada specifično Adamu.
Zmija koja gmiže kroz oči lubanje je poznat motiv koji je preživio sve do današnje goth supkulture. Zmija je ktonički bog znanja i besmrtnosti zbog toga što odbacuje svoju kožu. Zmija čuva stablo u grčkom vrtu Hesperides i kasnije stablo u rajskom vrtu. Zmija u lubanji uvijek prolazi kroz duplju koja je bila oko – znanje ostaje i nakon smrti, a zmija nosi tajnu.
Lubanja govori. Ona kaže „Et in Arcadia ego“ ili jednostavno „Vanitas“. Na mozaiku koji je pokrivao stol u jednom pompejskom tricliniumu, lubanja je okrunjena stolarskim kutnikom i viskom koji se nalazi ispred njezinih očnih šupljina (Smrt kao veliki izjednačitelj), dok se ispod nalazi motiv kratkotrajne i promjenjive prirode života – leptir na vrhu kotača – stol za simpozij filozofa.
Slično tome, lubanju se može vidjeti okrunjenu osušenim ružama, svojevrsni „carpe diem“, iako rijetko okićena toliko koliko na slici „Catrina“ meksičkog umjetnika Joséa Guadalupea Posade. U srednjoameričkoj arhitekturi, hrpe lubanja (pravih ili izrađenih) su predstavljale ishod žrtvovanja ljudi. Lubanje u katakombama kapucinskih redovnika ispod crkve Santa Maria della Concezione u Rimu su zajedno s kostima i zubima preminulih redovnika posložene u bogat barokni prikaz ljudske prirode kroz niz predsoblja i podzemnih kapelica s natpisima na kostima koji kažu „Noi eravamo quello che voi siete, e quello che noi siamo voi sarete“ („Mi smo bili ono što vi jeste, a ono što smo mi, vi ćete postati“).
Stara narodna priča zapadnoafričkog naroda Yoruba govori o čovjeku koji je naišao na lubanju koja je stajala na stupu pored puta. Na njegovo čuđenje, progovorila je. Čovjek ju je upitao zašto je na stupu. Ona je rekla da je tamo zbog toga što priča. Čovjek je otišao do kralja i ispričao mu o lubanji koja govori. Kralj i čovjek su se vratili do lubanje, no ona nije govorila ništa. Kralj je tad zapovjedio da se čovjeku odrubi glava i naredio da je se stavi na stup gdje je stajala lubanja.
U budističkoj ikonografiji Vajrayana, simbolizam lubanje se često koristi u prikazima bijesnih božanstava i dakinija.

Tetovaže lubanja

Tetovaže lubanja imaju širok niz simboličkih značenja, ovisno o upotrebi lubanje. Postoji toliko načina prikazivanja lubanja da se mogu upotrijebiti za izraze toliko međusobno različite, od toga koliko je osoba moćna do toga koliko je slatka i ženstvena.
Postoje tetovaže lubanja koje trebaju biti strašne, one koje se crtaju što je realističnije moguće, a druge se crtaju ružičastom bojom sa srcima umjesto očnih šupljina. Lubanja je toliko univerzalan simbol da se može prilagoditi doslovno svakom značenju, od religijskog preko političkog do jednostavno umjetničkog dizajna s naglaskom na estetiku.



Nekad su tetovaže lubanja bile samo za određene „vrste“ ljudi – one koji su iz nekog razloga željeli tetovažu nečeg mračnog i prijetećeg. Primjerice, tetovaže lubanja su bile – i još uvijek su – česti motiv u zatvorima i zatvorskim bandama. Za motoriste, tetovaže lubanja su služile kao svojevrsni talisman koji ih je štitio od smrti.
Slike lubanja u prvom redu asociraju na smrt, a mi smo društvo koje se radije neće suočavati sa smrću sve dok to apsolutno nije nužno.
Motivi mrtvačkih glava su se često koristili u klasičnoj umjetnosti, ukazivajući na činjenicu da vrijeme prolazi i da svi moramo umrijeti. Primjerice, u Meksiku postoje proslave Dana mrtvih u kojima se koriste dekorativni kosturi od šećera i kolačići u obliku lubanja!
Lubanje su podsjetnik mnogima o njihovoj vlastitoj smrtnosti. Tetovaža lubanje može biti podsjetnik da se život treba živjeti u potpunosti jer će kad-tad doći do njegovo kraja.
Za druge, lubanja predstavlja njihovo duhovno vjerovanje u život poslije smrti. Mnoge religijske umjetnine koriste upravo lubanje s tim ciljem, a tetovaže imaju isti cilj.
Umjetnost tetovaža lubanja

Lubanje su dostupne u svim oblicima i veličinama, a neke su iznenađujuće atraktivne. Naposlijetku, još jedan razlog popularnosti lubanje je taj da se njezine dramatične linije dobro uklapaju u umjetnost.
Tetovaže lubanje po vlastitoj zamisli su postale toliko popularne da je njihova umjetnost uvelike evoluirala. Moguće je nacrtatit vrlo detaljne scene s koliko god lubanja želite, baš kao i nevjerojatne detalje koji oživljavaju te lubanje. Za žene, popularan dizajn je ružičasta lubanja s mašnom na vrhu.
Lubanje se često kombiniraju sa tribal uzorcima, ružama i ostalim cvijećem poput trešnjinog cvijeta, orlovima, puškama i granatama (tipično za vojsku), krilima (tipično za motoriste), zvijezdama (zajedno s lubanjom simboliziraju beskonačnost smrti), te leptirima (lubanja je simbol smrti, a leptir ponovnog rođenja).

Tetovaže šećernih lubanja

Dan mrtvih (dia de los muertos) je proslava u Meksiku u kojoj lubanja (calavera) ima važnu ulogu. Na Dan mrtvih (2. studenoga), obitelj i prijatelji se okupljaju kako bi se sjetili svojih preminulih bližnjih. Rade se lubanje od šećera koje su vrlo ukrašene i jestive.
Tetovaže šećernih lubanja su popularne kod žena zbog originalne kombinacije lubanje i boja, mrtvog i živog. Osim toga, vrlo su ukrašene raznobojnim cvijećem i šarama.
Neki ljudi odabiru tetovažu šećernih lubanja kao sjećanje na svojeg bližnjeg koji je preminuo. Kao i sam Dan mrtvih, tetovaže mogu biti simbol tugovanja nad životom koji je završio, a istovremeno i proslava tog života i svega što život općenito ima za ponuditi.



Napomena: Većina informacija iznesenih u tekstu je prijevod engleskog teksta sa Wikipedije, ostatak je sa drugih izvora sa neta.

Ivana Filipović

Ivana Filipović rođena je u Puli, odrasla u Varaždinu. Spoj je temperamentne mediteranke i fino odgojene Varaždinke (Bečka škola). Lavica u znaku i podznaku. Odrasla je u obitelji s tri jake, predivne žene (mama, baka, prabaka). U Varaždinu je završila sve od vrtića do faksa: prvo prirodoslovno matematičku gimnaziju, pa Fakultet organizacije i informatike, a onda se zbog posla preselila u Zagreb.

Diplomirani je informatičar, radi kao Voditelj odjela Informatika, organizacija i procesi i kao Voditelj za sigurnost informacija (ukratko CIO / CISO). Članica je Upravnog odbora Hrvatske udruge za reviziju informacijskih sustava (ISACA CC).

Mama je jednog dvogodišnjaka, koji joj je, kako kaže, „došao kao veliko iznenađenje i velika sreća u životu“. O svom bračnom statusu Ivana kaže: „Udana sam pet godina za jednako pomaknutog tipa kao što sam ja.“

Voli različite, na prvi pogled nespojive stvari: Depeche mode, mačke, Star trek, pin up & retro & vintage, voli stvarati i uljepšavati (štrikanje, heklanje, sadnja cvijeća, uređivanje interijera), voli kuhati bez pritiska i kad joj to dobro uspije, igrati se s lutkama, plesati, voli pivo, oldtimere i Balaševića.

Ima motor koji je trenutno više u garaži nego u vožnji, no vjeruje da za nju i njen motor još ima nade. Voli posjećivati razna mjesta, događaje, vidjeti i upoznati razne ljude.

Kao i mnogima, 24 sata dnevno premalo su za sve što želi vidjeti, doživjeti i osjetiti, ali sretna je zbog toga. Najteže joj pada osjećaj dosade, pa kada je razmišljala o pojmu pakla, to je za nju uvijek bio beskonačni osjećaj dosade.

Još od dana kada je kao dijete kriomice oblačila prabakine retro haljine i cipele, oduševljavaju je retro moda i izgled žena sa slika iz bakine mladosti. Naravno, kao dijete nije znala za pojam vintage ili retro, no znala je da joj se sviđa i da želi baš tako izgledati. Ivana voli nositi stvari sa pričom.

Njen dragi je jednom rekao: „Ti daješ novu vrijednost predmetima i ljudima oko sebe,“ i Ivana je vrlo sam sretna što ju on vidi takvom.

Misli da ju najbolje opisuje sljedeća rečenica: „pin-up darkerica koja radi na USS enterpriseu i putuje svemirom, a dolazi sa planete na kojoj svi stanovnici mogu biti svoji bez straha.“